Zadnjeg dana 22. NATO summita u Bukureštu (2.-4. travnja 2008.) NATO je proslavio 59. rođendan, čime je počeo uvod u obljetnicu jedne od najstarijih, najvećih i najproduktivnijih organizacija (usporedive jedino s UN-om). Davne 1949. godine dvanaest država s obje strane Atlantika potpisale su Washingtonski ugovor kojim je nastao Sjevernoatlantski savez (North Atlantic Threty Organization), poznatiji kao NATO.

Na bukureštanskom summitu 26 zemalja članica odlučile su da će u svoje društvo pozvati Hrvatsku i Albaniju, dok će Makedonija zbog spora s Grčkom oko imena pričekati slijedeći summit. Pozivnica upućena s bukureštanskog summita se i ostvarila, Albanija i Hrvatska su netom prije početka NATO summita u Strasbourgu i Kehlu (3. i 4. travnja 2009.) završetkom ratifikacijskog procesa i predajom vlastitih ratifikacijskih dokumenata 1. travnja 2009. u State Departmentu SAD-a postale punopravne članice. No, osim što se NATO širi na Albaniju i Hrvatsku, savez se nakon 60 godina nalazi i u procesu transformacije svojih zadaća i djelovanja kako bi se prilagodio prijetnjama iz suvremenog svijeta.

Nastanak NATO Saveza

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Europa je postala ideološki i politički podijeljena na dva bloka. Istočni dio europskog kontinenta pao je pod dominaciju komunističkog Sovjetskog Saveza, dok je u Zapadnoj Europi vladala demokracija i zapadne vrijednosti. Dvanaest država s obje strane Atlantskog oceana 4. travnja 1949. godine u Washingtonu su potpisale Sjevernoatlantski ugovor. Cilj Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, Italije, Belgije, Nizozemske, Luksemburga, SAD-a, Kanade, Islanda, Danske, Norveške i Portugala bio je uspostava saveza koji bi se mogao suprotstaviti prijetnjama iz komunističkog dijela svijeta.

Trebalo je spriječiti širenje komunizma na ostali dio Europe. Države potpisnice obvezale su se na međusobnu obranu u slučaju vojne agresije na bilo koju zemlju članicu. S vremenom je sve više zemalja zatražilo zaštitu u Savezu. Tako se NATO-u 1952. godine pridružuju Grčka i Turska, tri godine kasnije i Savezna Republika Njemačka, a 1982. Španjolska. Zapadna Europa i Sjeverna Amerika uspjele su obraniti svoju neovisnost. Sigurnost koju jamči NATO savez je "kisik prosperiteta" kojim se stvarao temelj europske ekonomske suradnje i integracije.

Kriza nakon završetka Hladnog rata

Padom Berlinskog zida NATO se našao "pred zidom". Prestao je postojati Varšavski pakt, a raspao se i Sovjetski Savez. U vrijeme bipolarne podijele svijeta uloga i zadaće NATO-a bile su jasno definirane. Završetkom gotovo polustoljetnog neprijateljstva, neki su analitičari smatrali kako NATO više ne treba postojati te kako bi se troškovi ulaganja u naoružanje mogli znatno smanjiti. Mnoge zemlje članice smanjile su financijska davanja za obranu, ali ubrzo se pokazalo kako se trajni mir na europskom kontinentu nije ostvario. Na području bivšeg Sovjetskog Saveza izbilo je nekoliko regionalnih sukoba koji su uglavnom nastali zbog etničkih netrpeljivosti. Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini destabilizirao je cijelu jugoistočnu Europu, a postojao je opravdan strah od širenja tih sukoba na okolna područja. Tada su države članice Sjevernoatlantskog saveza shvatile da je njihovo djelovanje kroz kolektivnu obranu i sigurnost itekako potrebno u postkomunističkoj Europi. Da su NATO snage djelovale na vrijeme, vjerojatno bi spriječile mnoge žrtve, zaključili su analitičari.

Transformacija Saveza

Danas se smanjila opasnost od konvencionalnog vojnog sukoba. NATO se mora boriti protiv terorizma, proizvodnje i proliferacije oružja za masovno uništenje, opasnosti koje prijete iz takozvanih neuspjelih ili slabih država te mora djelovati preventivno kako bi se u budućnosti spriječile takve opasnosti. Posljednjih 19 godina NATO uspostavlja najadekvatnije načine borbe protiv suvremenih opasnosti sigurnosti i stabilnosti. Upravljanje krizom ili "crisis management" i mirovne operacije "peacekeeping" i "peace-support" samo su neki od načina djelovanja suvremenog Sjevernoatlantskog saveza.

Suradnja sa nečlanicama

NATO je razvio posebne odnose sa zemljama koje nisu članice saveza. Pokrenuo je niz inicijativa kako bi razvio suradnju i povjerenje s bivšim protivnicima, ali i s zemljama u užem području Mediterana. Godine 1991. osnovano je Sjevernoatlantsko vijeće za suradnju. Nakon promijene imena u Euroatlantsko partnersko vijeće ono je postalo glavni forum za konzultacije i suradnju između NATO-a i država ne-članica u euroatlantskom prostoru.

Partnerstvo za mir je program koji državama koje u njemu sudjeluju pomaže u reformi oružanih snaga kako bi mogle djelovati skladno s demokratskim vrijednostima. Mediteranski dijalog uspostavljen je sa šest zemalja u širem mediteranskom području – Egiptom, Izraelom, Jordanom, Mauritanijom, Marokom i Tunisom. NATO posebnu pozornost pridaje uspostavi suradnje s Ukrajinom. Razlog tome je ukrajinsko susjedstvo s Rusijom, bivšim protivnikom Sjevernoatlantskog saveza. Naime, još uvijek se na zna da li i kada će Rusija postati članica NATO-a, stoga čelnici Saveza smatraju kako će kada se približe dovoljno Rusiji oni diktirati uvjete ruskog članstva i demokratske reforme u toj zemlji.

Proširenja nakon Hladnog rata

Nakon pada komunizma i završetka Hladnog rata, Sjevernoatlantskom savezu pridružile su se zemlje koje su nedavno bile njegovi neprijatelji. Tako su 1999. godine Češka, Mađarska i Poljska dobile zaštitu NATO "kišobrana", a 2004. godine u Savez se učlanjuju i Bugarska, Rumunjska, Slovenija, Slovačka, Estonija, Litva i Latvija. 2009. na samu obljetnicu 60 godina postoja, u članstvu su ušli i Albanija i Hrvatska.

Od 1999. godine sve aspirantice za članstvo sudjeluju u takozvanom Akcijskom planu za članstvo koje nudi praktične savjete i pomoć da se države što bolje pripreme za članstvo u Savezu. Akcijski plan za članstvo uspješno je prošla i Hrvatska. Postoji nepisano pravilo u procesu približavanja bivših sovjetskih republika euroatlantskim integracijama. Sve te zemlje prije nego što su postale dio europskog društva, odnosno članice Europske unije, učlanile su se u NATO.

Prvo pozivanje na Članak 5.

Terorističkim napadom na Sjedinjene Države 11. rujna 2001. godine u NATO-u je došlo do povijesnog preokreta. Naime, tada su se članice Saveza prvi put od osnutka Saveza pozvale na Članak 5. Washingtonskog ugovora u kojem stoji da se oružani napad na jednu saveznicu smatra napadom na sve države članice. Ovo pozivanje na Članak 5. odnosilo se samo na slučaj kad je napad organiziran izvan SAD-a. To se i potvrdilo 2. listopada 2001. godine nakon što su američki dužnosnici iznijeli rezultate istrage o napadima prema kojima je za napad odgovorna teroristička mreža Al-Qa'ida.

NATO-ova ISAF misija u Afganistanu

Afganistan je i dalje najvažnija NATO misija u kojoj se Savez pod pokroviteljstvom UN-a, bori protiv talibana. Sjevernoatlantski savez neće se povući iz te države dok se ne uspostave uvjeti za normalno funkcioniranje demokratskih institucija i sigurnog života civilnog stanovništva i to ne samo u Afganistanu, već i u širem susjedstvu. U sklopu ISAF misije djeluju i pripadnici OS RH i prije članstva u NATO-u (od 2003. godine), koji su tijekom godina postali iznimno hvaljeni, kako od domaćeg stanovništva tako i od čelnika NATO-a. Osim po obučenosti naši vojnici su postali cijenjeni po odnosu prema domaćem stanovništvu cijeneći i poštujući lokalne običaje i tradiciju čemu je iznimno doprinio odličan odnos OS RH i Islamske zajednice u Hrvatskoj.

Misije NATO-a na Balkanu

U Bosni i Hercegovini NATO je proveo zračne operacije protiv bosanskih Srba 1995. godine. Savez u toj zemlji ne samo da je pokrenuo misiju za održavanje mira, poznatiju pod nazivom SFOR, već ju je gdje je bilo potrebno i nametnuo, a posebno pomažući prognanicima i izbjeglicama, te traženju ratnih zločinaca. Kako se sigurnosno stanje poboljšalo, NATO je 2005. završio misiju SFOR-a koja je zasigurno jedna od najuspješnijih NATO aktivnosti novijeg vremena. Danas je određeni broj vojnika SAD-a raspoređen u Bosni i Hercegovini, garantirajući napredak mira svojom daljnjom prisutnošću, dok su europske policijske snage nastavile dotadašnji uspješan rad NATO snaga.

NATO-va vojna intervencija na Kosovu KFOR počela je godinu dana nakon nasilja u toj pokrajini između Albanaca i Srba, jer je postojala opasnost proširenja sukoba na ostatak regije. U ožujku 1999. godine NATO je pokrenuo vojnu intervenciju protiv Beograda, a zračna djelovanja trajala su 78 dana. Od tada NATO je prisutan u toj pokrajini. Nakon proglašenje neovisnosti Kosova, KFOR je smirivao tenzije i prosvjede kosovskih Srba. I ovu iznimno uspješnu misiju postepeno preuzimaju europske policijske snage.

U Republici Makedoniji ili kako ju Grčka priznaje Bivšoj Jugoslavenskoj Republici Makedoniji NATO je 2001. godine odgovorio na zahtjev Predsjednika Republike Makedonije za razoružanje albanskih skupina čija su djelovanja postala prijetnja za sigurnost i stabilnost. NATO snage su ostale u Makedoniji do ožujka 2003. godine kad je misiju preuzela Europska unija.

NATO u budućnosti

U posljednjih 19 godina Sjevernoatlantski savez se značajno promijenio u odnosu na onaj iz 1949. godine. Svijet se u posljednjih 60 godina drastično promijenio, a s njim se mora mijenjati i NATO. Dok se strateško okruženje i dalje mijenja, brzina NATO evolucije morat će se povećati kako bi Savez mogao uspješno odgovoriti na nove prijetnje.

Obilježavanje 60. godina NATO-a

Obljetnica 60. godina od osnivanja NATO-a obilježavala se tijekom cijele 2008. godine i početkom 2009., brojnim seminarima, stručnim skupovima i raspravama. Ipak, sama svečanost ostala je rezervirana za povijesni sastanak na vrhu NATO-a u Strasbourgu i Kehlu (Francuskoj i Njemačkoj), 23. NATO summitu od 3. i 4. travnja 2009. sa Hrvatskom i Albanijom kao punopravnim članicama.